Žali li čovjek na kraju radnog vijeka što vrijeme čini svoje, maše rukom poslu koji čovjek s ljubavlju čini i oprašta se?! Ili je snaga na izmaku, radost danima u kojima se može konačno činiti ono za što se “nije imalo vremena”. Savo D. Teodorović, prepoznatljiv glas “Radija Brčko” i “Jutrarija” – emisije koju je godinama uređivao i vodio, ovih dana odlazi u zasluženu mirovinu, nakon četrdeset godina rada u novinarstvu. No, to ne znači da će prestati kovati ovaj zanat kao ni to da će prestati pisati za djecu i odrasle.
Što da pita mladi novinar kolegu novinara s četiri decenije radnog staža?
Radoznalosti nikad dosta! Čitav radni vijek novinar uči postavljati pitanja i na kraju se pita “Zašto kraja nema?” Zbog toga me i ne čudi to unutrašnje pitanje mladog novinara koji, vjerovatno iz poštovanja prema starijem, pita “šta pitati”…Vašu užurbanost, poštovana koleginice potpuno razumijem. Da ste mi intervju tražili juče dok sam dijelio istu redakciju s vama, intervju bi prošao kao i svaka dnevna informacija kojoj, htjeli ne htjeli, robujemo kao novinari. Ovako, s mirisom slobode u nosnicama, prvi dan sam danas izvan “mašine koja jede ljude”. (A nisam revolucija!) Nekad su tu mašinu zvali hljeb sa devet kora. Ja sam potpuno svjestan da je došlo vrijeme da odgovara onaj koji je čitav radni vijek postavljao pitanja. Ili, bar, učio da ih postavlja? Sad mi se smiješi sloboda, a da bih bio slobodan prvo moram biti odgovoran, a da bih bio odgovoran ne mogu površno odgovarati na vaša pitanja, makar u njima, ne daj Bože, bilo i površnosti i kurtoazije …
Sjećate li se prvog svog živog nastupa? Kako je ljubav prema medijima pobijedila strah i susret s nepoznatim?
Moj prvi živi nastup se dogodio u srednjoj školi. Gimnazija “Vaso Pelagić” imala je list “Novi vidik”. Tamo sam pisao, bio urednik. A medijski nastup bješe 1969-te upravo u “Radio Brčkom”. Tadašnji gimnazijski profesor Ramiz Muminović poveo nas je da predstavimo svoju srednjoškolsku manifestaciju “Gimnazija, raspust, bit i hit”…Tada sam se, valjda prvi put, “zarazio” mikrofonom, a kasnije ću od satiričara saznati da su “mikrofoni puni klica”. Što se straha tiče, to malo treme nije se nikad moglo nazvati strahom. Ljubavi prema medijima nisam imao kao što ni danas nemam. Medij doživljavam kao polugu pomoću kojom bi se moglo lakše stići do čovjeka. Dakle, medijska poluga mi je sredstvo pomoću kojega stižem do ljudi. Nažalost, to je izgleda Sizifov posao. Što su poluge moćnije teže se stiže do čovjeka. Sve rjeđe ih srećem …
Kada je sport pokucao na vrata vaše profesije?
Iste godine kada sam počeo pisati u srednjoškolskom listu, obukao sam prvi kimono i bio dio odbojkaške priče svoje škole. Međutim, tek u novokoncipiranoj redakciji “Radio Brčkog” 2001. godine počeo sam da uređujem sport. I, nije bilo kucanja na vrata. Kao veliki Betoven koji svojom Petom simfonijom, kako kažu, nije kucao na vrata već je “razvaljivao”, tako i sport, jedna od najvažnijih ljudskih aktivnosti, nije samo kucao na vrata profesije.
Koliko ste živjeli sportske priče, paralelno nalazeći granice običnih priča i ljudi koji ih žive?
Priča o sportu nema granica. Ograničeni su samo oni koji ne razvijaju dovoljno sportske aktivnosti u svojim životima i zajednicama. A ja i danas živim uz sport. Družeći se sa sportistima kao novinar doživio sam svoju novu mladost. Titula majstora BUDO-a i to što me nedavno Akademija borilačkih vještina BiH kandidovala za Evropsku kuću slavnih za životnu dosljednost u širenju misije samoodbrane, nisu me zadovoljili. Misiju nastavljam sa jaranima na pijesku, teniskom terenu, rekreativnim katama japanskim štapom, ajdučkom potkovicom … šahom.
Kojih događaja i ljudi se posebno prisjećate?
Tri su događaja utjecala na dio mog života koji se zove profesija novinar. Sarajevo, 1973. Kao student, nakon nekoliko priloga za “Radio Sarajevo 202”, dobio sam vlastitu emisiju koja se zvala “Danas u gradu”. (To je bio moj ugriz u novinarstvo sličan ugrizu soma na bućkalo; poslije tog ugriza uslijedio je drugi, pa treći indeks, a da ni onaj prvi nije popunjen). Drugo, Beograd, 1979-te. Kao vojnik upoznao sam Ljubu Vračarevića, oca realnog aikido-a, kasnije osnivača Svjetskog centra realnog aikido-a, višestrukog člana Svjetske kuće slavnih i ušao u svijet samoodbrane da bih velikog majstora dočekao u Brčkom poslije rata i, uz pomoć medijskih poluga, pomogao mu da misiju samoodbrane raširi po Bosni i Hercegovini. Treći, možda najvažniji događaj je moje krštenje na četdeseti rođendan, usred rata, kada sam definitivno odabrao put Gospodnji.
A ljudi? Ostalo je samo sjećanje, jer, rekoh, sve ih je manje. Imao sam sreće da radim i rastem kao novinar uz poštovane bardove: Ivana Bereša, Ostoju Nikolića, Nedima Rifatbegovića, Seada Burića, Boška Lomovića, Seada Hasovića (pobratima), Huseina Hanušića, Stojana Kašterovića …
Treba li za novinarski poziv talenat ili se on može naučiti?
Isto je u novinarstvu kao i u drugim zanatima: talenat se ne uči, a potreban je. Mnogo rada, stalnog učenja i malo talenta – to je novinarski poziv. To vam je kao u dobrom ručku: ukusnije kad je začinjeno. Talenat je samo začin …
Koliko su današnji novinari objektivni i naklonjeni svom poslu?
Objektivnost je determinisana mnogim faktorima. I juče i danas. Sutra, pogotovo. Možete biti naklonjeni svom poslu i pozivu do bola, ali će taj bol biti i tragičan po vas ukoliko ne uvažite zakonitosti KONTEKSTA u kome se taj posao odvija. Nazovimo to društvenim okolnostima. Neophodna fleksibilnost novinara, pa i drugih zanatlija, preciznije rečeno, nedovoljo dozirana fleksibilnost utjecat će na objektivnost. Tu bismo za primjer mogli pozvati u pomoć filozofiju trske na vjetru koju je širio veliki istočnjački mislilac Lao Ce. Svaka krutost – može vas koštati, manje ili više. Treba imati mjere: suprostaviti se vjetru, a ostati trska. Tako nekako! Uglavnom, igrajte lopte ne igrajte se sa istinom. Dokazujte čaroliju igre, a istina se dokazuje na sudu. (Bar donekle?)
Da li biste nešto promijenili za ovih 40 godina u svojim pričama?
Svaki stvaralac bi, svojim pričama, htio da promijeni svijet na bolje. Jedna od mojih priča, priča o traganju za čovjekom je konstanta koju bih nastavio i u nekom drugom životu. Tu ne bih ništa mijenjao. To mi je duševna potreba. A priče, uvjerenja, prijetnje, strahovi …meso: sve je podložno promjeni …Ova koža na lobanji sve je starija, a misao ispod – sve mlađa.
Koliko su društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu?
Nesumljivo da jesu. Međutim, znate kako kaže Balašević u jednoj sjajnoj pjesmi: “princip je isti sve su ostalo nijanse”. Tako je sada na medijskoj pozornici. Zanatski kodeksi su isti, ali je sa pojavom društvenih mreža sve više nijansi i improvizacija. Njihova struktura će zavisiti nekad od naklonosti osnivača, nekad od vlasnika medija, nekad od njihovih sklonosti, ćeifa, šta li, ali to ništa ne bi trebalo da utječe na stabilnost opšteg kodeksa prema javnosti. “Radio Brčko” bi trebalo da ostane među onim medijima kojima je javnost prioritet, a ne trenutna dopadljivost pa makar se ona zvala i partijskom dopadljivošću.
Što imate reći o svojoj medijskom kući?
“Radio Brčko” je neslućeni potencijal. Pojedinačne energije koje ljudi u tom mediju posjeduju mogu odvesti priču o lokalnom mediju do neslućenih visina. Već smo razbili granice lokalnog, sluša se “Radio Brčko” putem interneta na svim meridijanima. Pošto sam po vokaciji pjesnik, tu kuću doživljavam kao brod, kao čamac kome je potreban dobar kormilar i kapetan koji će sinhronizovati pojedinačne energije ljudi i obezbijediti zajednički nastup, kvalitetnije “veslanje”. Za sada imamo prilično heterogen nastup u javnosti. Naši slušaoci, pa i osnivači naši, cijela društvena zajednica ne znaju ko su ti ljudi i šta sve mogu. Zapamtite, novinar nije samo stroj koji oblikuje i prenosi informaciju. Novinar nije nosač mikrofona prvog reda! Novinar nije potrčko koji će bez pogovora u interesu jedne strane, okaljati drugu, u interesu druge – treću … Novinar nije stranački potrčko. Otrcana je već fraza kako je novinar “univerzalna neznalica”. Mogli smo to na početku ovog intervjua i prihvatiti, jer kroz sva svoja pitanja i poželjnu radoznalost, neka on tako i izgleda. Ali, mora se izdići iznad dnevne politike, iznad sitnih interesa. Novinar je i dalje “društveno-politički radnik” kako su ga u komunizmu nazivali i svojim spoznajnim i stvaralačkim kapacitetima će biti zaštitnik javnosti čiji je interes iznad svih interesa. Ta ekipa, dakle ekipa “Radio Brčkog”, ima novinare koji su vodeći dopisnici najtiražnijih regionalnih glasila; dopisnike “Slobodne Evrope”, ima pisce i pjesnike koji mašu brčanskom zastavom podalje od lokalnih prostora, neki su magistrirali, neki na putu da to učine u različitim naučnim oblastima, “Radio Brčko” ima muzičke urednike koji se mogu nositi sa kolegama mnogo moćnijih medija … Nisam čuo u poslednih 17 godina da se iko time pohvalio? “Radio Brčko” ima registrovanu izdavačku djelatnost. Teško je opravdati činjenicu da je za spomenuti period ova kuća objavila samo jednu knjigu: “Jutrarije”? Ta kuća već ima ljude spremne za vlastite izložbe fotografija, vlastite publikacije, koncerte …Pomalo djeluje zatvoreno. Volio bih da se ti prozori širom otvore i da se ti ljudi znaju pohvaliti. Imaju čime!
Poruka mladim novinarima?
Slušajte sagovornike. Njima je dozvoljeno da valjaju gluposti; vama nije. Njima je dozvoljeno da vas gledaju s visine, a vama prema njima – nije. I čitajte što više dobre literature. Ona će vam pomoći da ne govorite samo političkim ili novinarskim jezikom …
Slušajući ova pitanja, poštovana koleginice, osjećao sam se velikim, jer, čini se kao da su pripremljena za mnogo važniju osobu od ove. Dobro je da nije duže trajalo. Počeo sam se napuhivati ili naduvavati…
Činite to i drugima. To uostalom i jeste jedna od zadaća novinara. Podići sagovornika…
- Mirovina ne donosi prekid sa znanstvenim interesima i aktivnostima, ona povezuje umirovljenika da i dalje ostane odan svom zvanju, ali iz jedne mirnije perspektive, gdje čovjek radi i odmara prema vlastitom planu, uživa svaki trenutak novih dostignuća i postaje primjer generacijama, čije želje gore za realizacijom znanja, a sve za dobrobit društva pa i čovječanstva.
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.