Besjeda vuče besjedu. Tako, neki momak i neka djevojka na sasvim običnom ljubavnom sastanku, ako se za ljubav može ikada vezati riječ obična, zapodjenuše razgovor o njima i o niti od zlata koja ih je vezala.
– Ti ćeš sad u vojsku pa dok se ne vratiš … eee heej, šta sve može biti, a ja ću vidjeti za koga da se udam – grlenim cvrkutom se nasmija djevojka, zabacujući glavu unazad, svjesna da ga ljuti i da mu je još sad krivo jer je odlazak u vojsku izvjestan za koji dan, a daljina je neprijatelj, nevidljivi dušmanin koji vreba u zasjedi, spremajući podvalu da joj se svide neke druge oči.
Momir, naočit momak crne guste kose, širokih ramena, uvijek prav kao strijela i pravo odlučuje o svim svojim potezima i namjerama. Stoji tako danas pored drvene ograde koju je davno komšija napravio, oko svoje kuće. To je bila mala, bijela kuća, čija dva prozora gledaju na sokak. Tik, pored Momira, Jovanka se ljulja na jednom dijelu ograde gdje fali nekoliko letava pa je ostala samo drvena žioka na koju su ekserima prikucane ostale prečke. Nimalo joj nije svejedno što Momir odlazi u vojnike, tamo negdje u Makedoniju, ali se ne da, neće ničim da pokaže da žali već ga začikava i kao slučajno priča o dolazećoj jeseni i seoskim igrankama koje će biti redovne kao i godišnja doba što ne preskaču svoj red.
Đavo niti ore, niti kopa, već svoj posao radi, pa povuče Jovanku za jezik:
– Šta bi ti kad bi čuo, u vojsci, da se ja udajem?
– Ništa! Vojnikovao. Ne misliš valjda da bih umro!
– Aaahaaa, baš bi ćutio i pustio me drugome?
– Riječ ne bih progovorio, kunem se, ni jednu jedinu riječ! Probaj pa vidi!
Zna dobro Jovanka da on ne laže i da je njegova gordost gora od svake daljine Makedonije. Sigurna je u to što Momir govori da ne bi trepnuo, makar crkao i tu njegovu, kako je ona nazivala, pasiju narav, nikakva udaja ne bi mogla slomiti. Nevolja je bila u tome što je i ona, sva od kaprica i inata jer te mladalačke godine pune bunta i nerazumijevanja su često od ljudi pravile ludaje. Ali … budu kasni pokajci!
Dva puta je već prošla jesen kroz njihovo selo, pa zima pa drugo proljeće, evo, skoro na kraju. Tada je vojni rok trajao čitavu vječnost.
Tri automobila sviraju kroz selo u koloni. Prvi je Princ, za njim Fiat 1300 i na začelju Fićo.
Svatovi, nakićena kola s muškim bijelim košuljama i u svakom autu po 4 osobe. U srednjem autu, Jovanka, na zadnjem sjedištu sa sestrom svog vjerenika. Momak koji je nju isprosio, u prvom je autu, na prednjem sjedištu do vozača. Nestpljivo iščekuje da za koji minut, dok prođu kroz selo i sirenama najave vjenčanje u maloj seoskoj crkvi, s curom koju voli, pred Bogom se zakune na ljubav.
Svatovi ko svatovi, alakaju, kroz bučne sirene i otvorene prozore na autu, dozivaju i pozdravljaju svoje mještane. Flašama u kojima se mućaju stare prepečinice, mašu kao zastavama. Kola voze polako da se što više vidi, ko je u autu i ko se to ženi, a ko udaje!
Grom puče ravno među oči Jovanku kad je ugledala visoku mušku priliku na kapiji, ispred Momirove kuće. Srce joj je stalo, samo damar je udarao u sljepočnicama i sve je nestalo, u propunt oko nje. Nije znala da je Momir stigao kući iz Makedonije, prije dva dana. Čuo je od prve komšinice, babe Julke, da se Žarko N. ženi i koga to za ženu uzima. Izašao bi on pred bilo čije svatove iz sela jer to je red, a pred ove, bataljon vojske ga ne bi spriječio.
Stajao je iza zatvorene dvorišne kapije kao spomenik. Kad su svatovi prolazili pored njega netremice je gledao curu u bijelom koja kao okamenjena zuri u njegovom pravcu. Samo što su desetak metara kola prošla njegovu ogradu, mlada zamoli vozača, inače rođaka, da zaustavI auto zato što želi ubrati neki cvijet iz bašte koji je tog časa ugledala i da se njime zakiti jer na skromnoj bijeloj haljini i na tamnoj kosi, savijenoj u punđu, nije bilo nikakvih ukrasa.
U jednom pokretu je iskočila iz kola, i pružajući ruku ka grmlju i cvjetovima preko ograde, gledala je kao omađijana u Momira. Sve je, u tom času, proletjelo u njenom sjećanju. Njegova zakletva da neće progovoriti ni riječ ako stigne aber o njenoj udaji i da će ćutati kao zaliven pa i da crkne zbog toga! Sve je to Jovanka znala i da će povrh svega, on, održati svoju zakletvu makar žalio do groba. Ta tvrda krajiška ćud i nepokolebljivost bila je jača od svake ljubavi i žig koji je od mnogih sudbina pravio tragedije bez roka trajanja.
Niko od prisutnih tome ogađaju, ni dan-danas ne zna reći, koliko je vremena trajao pogled između dvoje ljudi koji se vole, a ćute. Prvi se Momir pomjerio, samo jedan korak unazad i rukom otvorio širom kapiju. Stao je pored vratnica, unutar dvorišta, kao kad domaćin dočekuje goste koji su dobrodošli.
Iako je bila u magnovenju, Jovanka je shvatila poruku. Bez ijedne riječi, ćuteći, Momir je održao zakletvu, a sve rekao.
Nije se ni okrenula, ni rukom mahnula začuđenim svatovima. U dva-tri koraka stigla je do Momira i kao vila u dugoj bijeloj haljini dolepršala u njegovo dvorište, u poznati zagrljaj u kome je i ostala.
Bila je to priča duža od tri dana, sve do sad!
P. S. Svaka sličnost je moguća jer je ISTINA carica koja vlada dovijeka!
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.