Davno je to bilo. Naša rođaka iz sela, starija cura, bez posla, bez miraza, došla je u grad da nas, moje dvije sestre i mene, čuva, da nam bude dadilja jer su nam roditelji bili zaposleni.
Od tada do današnjeg dana ona je za nas bila i ostala teta.
Moja starija sestra je često u njenoj sobi nešto pisala. Teta diktira, sestra poslušno piše. Teta nije znala pisati, bila je nepismena i ta scena sa sestrom koja sve biljleži ponavljala se jednom u mjesecu. Sestra je ćutala ko zalivena, zbog bakšiša koji je dobijala za ćutanje, a pisma su letila i prvo što smo shvatili da idu preko okeana i dolaze avionom iz Amerike. Nakon silnih prepiski, garancija, posjeta američkoj ambasadi, stigla je i viza i došao je dan da teta u svojoj 48-oj godini života promijeni prezime, i to u Čikagu!
Pripreme su bile neviđene u to vrijeme, 1972. godina!
Jurij Gagarin je sigurno ležernije krenuo u kosmos!
Budući njen muž zvao se Rajko, emigrirao je u Drugom svjetskom ratu, udovac, tražio curu iz svog kraja i našao, rodbina mu provodadžisala!
Jednog važnog popodneva, naša dadilja me povela sa sobom kod poznatog lokalnog šustera i rekla mi da nikom ne smijem reći gdje smo bile niti šta sam vidjela!
Teta je u obućarskoj radnji, pazeći da niko ne vidi osim nas dvoje, izvadila svoje nove cipele u kojima će kročiti na američko tlo. Crne, lakovane, s kockastom potpeticom. Ličile su na vječni model kraljice Elizabete. Po njihovom oskudnom razgovoru shvatila sam da je sve već dogovoreno, ranije. Sa širokih potpetica majstor je vješto skinuo potplatu i dve male, zlatne gomilice nakita, godinama sakupljane, ugurao pažljivo i ponovo zatvorio ekserima. Tu su stala dva zlatna lančića, prsten i narukvica koju je davno našla u snijegu na dan Svetog Save.
Sve njene nesanice, čežnje, nade i strepnje stale su u dvije potpetice. Gaziće u njima sa strahom i umirati pri svakom koraku u aerodromskoj zgradi, stiskaće stopala u avionu, satima ako treba, samo da se dočepa te obećane zemlje, pa da se konačno izuje ko žena, i počne živjeti američki san sa svojim čovjekom kojeg nikada u životu nije vidjela ni čula, ali će biti njen!
Moj otac je pratio sve do aerodroma u Beogradu jer sama, ko zna gdje bi stigla?
Avion je odnio najdražu dadilju, njeno zlato i moje najljepše uspomene na djetinjstvo i njene drage ruke.
Odmah po dolasku u Čikago, udala se, dobila novo prezime i stekla nove navike. Čuvala je djecu svojih pastoraka i njima bila dadilja.
Nakon 5 godina, došla je nama u posjetu na dva meseca da vidi svoju majku, kako je sama rekla, sigurno poslednji put jer je starica već bila bolesna i “krunila” je zadnje dane. Kad se pojavila, zabezeknuli smo se. Ona, obučena uvijek u staromodne kostime i tergal suknje, sad, u pink kockastom odijelu od žerseja. Sva njena garderoba sad je ličila na šarenu Ameriku i žersej. Hiljadu boja, motiva, cvjetova s vatrometom, kao izvrnut cirkuski šator. Ubacila je u svoj rječnik iskrivljene riječi na engleskom jeziku pa je koledž po njenom sad “kalić” i sve tako. Na glavi kaciga –frizura, jedva s njom upravlja.
Danas živi tamo, u Čikagu, muža više nema, umro je, ostalo joj je njegovo prezime i kuća.
Kažu, neki naši poznanici u Americi, da nas se baš i ne sjeća često, sjećanje je godinama blijedilo i nestajalo .
Ja sam se nadala da će se sjetiti da smo bili dobra djeca koja su čuvala njene tajne i da nikada nismo nikome rekli gde nas je vodila i šta smo tamo vidjeli, da će pozvati bar jednom telefonom i sjetiti se svega pa da se bar smijemo zajedno i sjećamo, ali …
Sada ima preko 90 godina. Zbog razmišljanja da me teta sad ne bi ni poznala nisam otišla u Čikago da je nađem, kad sam lani bila u Americi, doduše daleko od njenog grada.
Prošlog ljeta stigoh na Floridu. S prijateljicom obilazimo gradove i zaustavimo se kod nekog čovjeka koji se bavi ljekovitim biljem. Ima lijepo uređenu ordinaciju i očigledno je da dobro radi jer u čekaonici su dvije- tri osobe koje čekaju na red.
Sjedim da sačekam prijateljicu dok završi konsultacije s njim i posmatram u daljini stariju ženu, plavu i elegantnu kako se približava zgradi u kojoj sjedim. Odmah uočim, prvi put vidim u Americi, nakon mjesec dana kako sam tu, štikle na nečijim nogama.
Otvorene papuče bijele boje s tankom potpeticom, visine otprilike 8 cm. Mislim u sebi, Hvala Bogu, neko u ovoj zemlji u pola dana nosi štikle!
Žena ulazi u čekaonicu u kojoj sjedim i s vrata kaže “Dobar dan“!
Sad mi je jasno, ona je naša i zato su i poptpetice takve. Kažem joj čim smo se upoznale i smije se, objašnjava mi da ne umije drugačije i cijeli život takve nosi.
Po našem običaju odmah se povjeravamo i prisni razgovori se nižu. Ona je medicinska sestra u penziji, došla iz Beograda prije 20 godina. Nikad se nije vratila u Srbiju, sve misli, ima vremena za posjetu djeci i svome bivšem životu koji je ostao u Belom gradu.
Čudim se, pitam je kako izdržava da ne ide na mjesec dana, bar?
-Znaš, mila moja, ja ovde njegujem stara lica i imam ih nekoliko koje obilazim, dajem im terapiju i od toga živim. Ako ih napustim na mjesec dana, izgubiću ih jer nađu drugu osobu i nema me više kod njih. Dok nađem druge pacijente, ne riči magarče do zelene trave. Sad imam jednu ženu od 85 godina s kojom radim vježbe i dajem joj terapiju. Nevjerovatna je, obožava muškarce i cijeli život je podredila da im se dopadne, do današnjeg dana. Ne odustaje, kaže, do smrti! Da znate, ja se pored nje osjećam dobro, mlada sam i ja kad vidim nju, koliko žara nosi u tijelu, a jedva hoda. Čak ih plaća da su s njom jer su to mlađi od nje, a ipak su stariji ljudi. Strast je čudo, za nepovjerovati – ispriča mi gospođa sa štiklama koju pozvaše da uđe u ordinaciju i tako se rastadosmo.
Za nekoliko dana na aerodromu JFK dolazim na punkt za kontrolu putnika i izuvam se. Upoređuju mi boju očiju sa slikom u pasošu, broje dlake na glavi, izbacuju bočicu parfema iz moje torbe, detektorom i rukama ispipavaju me na sve strane. Ponovlja se ritual nekoliko puta do ulaska u avión. Ovo je novo doba u kojem se zna šta ko misli, a kamoli šta je u potpeticama spakovano, rodbini na dar.
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.