Po načinu kako kiša pada, odnosno količini vode u kapljicama, tako su nastala razna imena i po njima se tačno zna kakva je kiša, a ne morate je ni vidjeti niti osjetiti na svome kišobranu ili u najgorem slučaju, koži.
Tako je ona najgora, što pokvasi do gole kože kijametni pljusak, prolom oblaka!
Lije kao iz kabla, sipa kao iz rukava, pljušti.
Kiša može da rominja, rosulja, nešto jača, ceba, to je ona što ne misli prestati, nikada.
Ima i onaj ružni narodni izraz za dosadnu kuši bez prestanka ser … a!
Ponekad se čuje tonja i omora kao prateće pojave vlažnosti.
Niko na svijetu nije na takav način nosio kišobran kao ona, Slađana. Visoko podignut iznad glave, bar šnajderski metar, brat – bratu. Bilo je to vrlo neobično i upadljivo za svakoga ko je sretao dok bi kiša padala, a ona sva važna nosila svoju ambrelu kao odlikovanje. Najčešće ljudi nose kišobran tik iznad glave jer čovjek ima urođeni osjećaj da mu je štit od vode bliže glavi i pokušaj da se tijelo smanji za broj, da nijedna kapljica ne dohvati rukav, nogu, cipele.
Zbog te osobnosti i načina kako na visini drži kišobran, brzo je postala osoba za podsmjeh i sa kišom i bez. Malo po maloš, aljive rugalice su stigle i do nje. Začudo, ništa je nije uzbudilo oko tih zađevica jer niko nije mogao znati razlog tog neobičnog štafetnog držanja kišobrana, a njoj je bio važan koliko i vazduh koji diše.
Iz susjedne kancelarije preduzeća jednom je čula kako se ismijavaju s nekim čovjekom, da je otišao na gornji sprat kao njen kišobran.
Pozvala je telefonom svoju rođaku u Italiju i zamolila da joj kupi neke stvarčice između ostalih novu lumbrelu. Prošlo je neko vrijeme dok je rođaka stigla u julu na odmor . Negdje u septembru otvorilo se nebo. Slađana je uzela svoj novi kišobran i krenula na posao. Ličio je na polovinu presječenog bureta. Dubok kao bunar i proziran kao staklo. Napravljen je tako da poklopi pola tijela, skoro do struka, a zgodan za kretanje jer pruža mogućnost pogleda na okolinu kao kroz šoferšajbnu automobila.
Skoro da je glavom dodirivala vrh i žice. Sve je vidjela kroz kaučuk i, što je najvažnije, svi vide nju pa niko neće zbijati šale da je ona žena „na sprat bez balkona“. Prolazeći dugačkim hodnikom u preduzeću gdje je radila, čula je kikot žena i neki muški glas koji ih je očigledno dopunjavao. Jasno je razabrala rečenicu koja se završila sa „stiže pokretni, prozirni šator“!
Mrtva- hladna je ušla u svoju kancelariju kao da se ništa nije desilo. Na kraju radnog dana sačekala je da dvije koleginice odu kući, da na miru zapiše u svoj „dnevnik“ koji je čuvala zaključan u ladici ono što je bilo značajno za taj dan.
„Opet isto. Rugaju mi se i dalje samo na različite načine opisuju moje kretanje i izgled. Šta oni znaju o meni? Ništa! Važno je da ubiju svoj prazni život i popune ga mnome. Ja bar imam čekanje i nadanje, a oni … čekaju kad ću ja naići da imaju o čemu da pričaju. Kad se to već desi, ismijavaju me koji minut i opet prazan život, a moje nadanje traje i traje i moj život je ispunjen kao mekani perjani jastuk na koji naslonim glavu i maštam. Tako, mogu da stignem gdje hoću i obiđem cijelu zemaljsku kuglu. Nema mjesta gdje ne stignem čekajući čovjeka koji mi je obećao da će se vratiti brzo, za koji dan samo, a evo, to traje skoro dvije godine.
Svaki ubogi dan se nadam da će doći meni u susret, raširiti ruke još izdaleka i po cijenu života neću da propustim taj čas kad se pojavi da ne budem prva i prije svih koja će ga vidjeti. Isto tako ne smije da se desi, ni slučajno, da ON, kad već konačno se vrati i krene da me traži, odmah s prvog koraka u gradu sasvim jasno me vidi i s kilometra prepozna. Ako se zaklonim kišobranom lako se može desiti da me ne uoči i prođe. Isto tako se može dogoditi da i ja njega ne vidim u trenutku susreta i da se mimoiđemo. Kišobran nisko spušten ispred glave je isto što i za konja kožni zazornjaci na uglovima očiju, da ne vidi okolo šta se dešava, da se ne bi uplašio. Ja želim da svakog časa vidim sve, ko mi ide u susret, a kad se dpogodi „taj čas“ i ON dođe, svaki promil sekunde želim da gledam širom otvorenih očiju i zapamtim za sav život“.
Ovako zapisa, zaklopi „dnevnik“, odloži u ladicu i pažljivo okrenu mali ključ u bravi da se uvjeri da je knjiga njenog života na sigurnom. U njenom životu to što je izmaštala bilo je jedino što je sigurno.
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.