Koga nema bez njega se može!
Nema nezamjenjivih!
Sve ovo gore nabrojano je laž, samo da se nešto kaže, kad se dese obične stvari i takvi ljudi.
Ko se to rodio da može zamjeniti ljude koji su bili umjetničko djelo Boga, samoga?
Ispred očiju prolaze likovi Kapora, Toše Proeskog, Ćuruvije, Đinđića, Dražena Petrovića, Karla Metikoša, Ajrtona Sene, Lady Dajane, Silvane, Dragana Nikolića, Aleksandra Tijanića, sve do Nebojše Glogovca i još mnogih koji su svojim prekratkim bivstvovanjem, među nama, učinili više nego stogodišnja istorija neke istosti.
Malo šta je tako otužno kao slika praznih ofingera u ormaru. Prva asocijacija na taj prizor je nečiji odlazak i užasna praznina koja ostaje, avetinjska! Život onih koji su ih zvali svojima, baš tako, liče na prazne ormare s drvenim teškim vješalicama koje svjedoče da su njihovi ljubavnici bili tu, ispunjavali izmaglicom duhovnosti sav prostor i da su skoro opipljivo prisutni. Čini se da žive, još neke njihove stvari imaju miris svojih vlasnika, makar kroz priče o njima, kroz sve ono što su bili, za šta su živjeli, kog su voljeli, pošalice i riječi koje su često izgovarali i neke mane koje su sad tako drage jer su bile samo njima svojstvene. Nije tek onako rečeno da izuzetni uvijek žive i da nikad ne umiru dokle god nečija misao daje njihovom imenu i onom što je ostalo, smisao.
Slušala sam ispovjed žena koje su sa Kaporom, Đinđićem, Pavićem, Ćuruvijom, bile „MI“!
Poslije njih, kako žive?
Dostojanstveno nose život i bol koji ih razdire, svaki dan. Vrijeme liječi sve, doduše nikad ne izliječi, već tuga dobije drugačiji oblik. Kad bol otupi svoje oštre zube kao pod komandu, istovremeno se otvara bezdan od ničega, prazne svakodnevnice u kojoj nema ništa osim ravne linije kao na ekranu EKG-a kad čovjek umre. Nema se s kim razmjenjivati misao, ćutiti kvalitetno i kilometrima odvojeni, biti zajedno.
Kažu da život žive da prežive!
Kako se izdrži bol i preživi neminovnost odlaska bliskih na nebo? Zapada li se u ludilo neprihvatanja istine, vjerovanja u nemoguće da će se pojaviti nekad negdje? Žive li u čekanju nekog glasa, niotkuda, nekog leptira i goluba kad sleti na sims, da je to znak duše pokojnika koja nikada ne može nestati već im šalje znakove po kojima će poznati da su na mrtvoj straži vječnosti.
Prokletstvo doživljene, nemjerljive sreće, ljubavi sa izuzetnima, drugim dijelom svoga bića s kojima se srasta u jedno, ako se već desi jednom u životu pa smrt ugrabi, to je čemer u sivom grombi kaputu koja čeka na stanici kad voz s tog čarobnog putovanja stane. Crni princ postane sjena obudovljenog bića i jedino društvo koje nikad ne okrene leđa. Gvozdena ruka je stalno na ramenima i njen zagrljaj ne popušta. Noćima se dimenzije sobe premjeravaju po plafonu, pogledom. Od zidova nema odgovora. Zora im je najmrža. Trenutak svjesnosti gdje si i koga nemaš i najgore dvije rječi – ”nikad više“! Dani se vuku ko vagoni teretnog voza koji gaze i na sitne dijelove razlažu trenutke iz sjećanja, one najdraže. I tako … čovjek prolazi kroz vrijeme i vrijeme kroz sjećanja. Čini se, juče su još treperili od nadahnuća i jedne proste ljubavne priče.
Sad znaju da je bila sve, samo nije prosta. Bila je veličanstvena, takva da se ni pomoću vašarskog mađioničara ne može ponoviti ni u jednom segmentu duše. Kao Igra staklenih perli sa million iskri koje frcaju u novogodišnjoj noći.
Odlazak, najdražih, podrazumijeva najčešće samoću sa kojom se ide pod ruku sve do kraja puta i nadanja da će se sresti i biti skupa pa nek se zove i “drugi život” i “onaj svijet”, samo neka je još, bar jednom, zajedno!
Srela sam mnogo ljudi koji nikada nisu doživjeli takvu ljubav, apsolutnu, 100% ili u žargonu mladih, do kosti!
Još gore od toga je što misle da je ljubav živjeti zajedno u četiri zida, spavati, ustajati, jesti i tako ponovo. Utakmica, sarmica i novine pred san. Koliko puta ste čuli od smjerne žene iz komšiluka: “Onaj moj i ja, živimo fino, cijeli vijek. Nikad me nije udario, niti mi je ikad opsovao mater“!
Kad se udubite u analizu takvih odnosa pomislite, možda je bolje kad imate život “onako”, po nagonima proživljen, bez ukrasa koje duša stvara nekom čudnom mustrom, plete i pravi bod po kojem se kreće, vješto iglom prolazi kroz platno godina i tako ostavlja šare u raznim bojama kojima će prekrivati sav svoj život kao miljeom televizor, do kraja i dalje. U praznom loncu nema potresa, nema ni mirođija, ni zagorenog ručka.
Za čim da se žali kad ničeg nije ni bilo!?
Niti znaju za bolje niti imaju više i začudo prožive vijek u toj osrednjosti, gurajući u čarapu sva najfinija osjećanja koja nikada nisu izašla na svjetlo da ih neko prepozna i uzvrati. Naučeni da sve najvrjednije ide pod slamaricu i da će novac biti najposlušniji tamničar, čuvati vjerno i odano sve zapreteno što je nekad moglo da iskoči iz tamnice duše. Svoja osjećanja kriju kao polnu bolest koja se nikom ne pokazuje. Pare su najbolji krotitelji svih ljepota ako pokušaju da se otmu kontroli olovnog vojnika.
U bezbroju crnih uvojaka Apolona pozorišnih dasaka, upletena je magija koju je stvarao od naših i svog života. Oni, s kojima se družio Glogi i nazivao ih prijateljima, staviće ruku u vatru da još jedan takav ne postoji u vasioni. Vitez hrabrosti koji je za sebe govorio:
“Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam. Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju. Nejasna mi je vera spremna da u mene veruje. Teško je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir. Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, sa mnom je čudno čak i umreti … jer ja se ne završavam”!
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.