Prva uloga mu je bila u filmu Obrada Gluščevića „Vuk samotnjak“ gdje je igrao pastira s jedanaest godina. Kasnije se potvrđuje u filmovima „Zimovanje u Jakobsfeldu“ i „Salaš u malom ritu“. U svojoj četrdesetogodišnjoj karijeri, Slavko Štimac surađivao je s najznačajnijim južnoslovenskim redateljima i snimio preko šezdeset filmova. Zahvaljujući svom mladolikom izgledu narednih godina tumači uglavnom uloge adolescenata. Prema mišljenju kritičara, jednu od najboljih, ako ne i najbolju ulogu ostvaruje igrajući sarajevskog pubertetliju u filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“…
Povod Vašeg dolaska u naš grad su 34. Kazališni susreti Brčko distirkta, u okviru kojih je promovirana publikacija o Vašem stvaralačkom radu koju je pripremio prof. dr. Srđan Vukadinović. Ako biste se osvrnuli na svoju glumačku karijeru, što biste prvo vidjeli?
Prvo da se zahvalim Srđanu na toj publikaciji. Čast mi je što je nešto takvo urađeno u vezi sa mnom. Svaki čovjek ima odnos prema onome što je radio. Ja sam po prirodi takav da sve mislim kako može bolje. S nekim stvarima sam zadovoljan, a za neke smatram da je moglo biti bolje. Čovek nekako prebire kockice kad dođe u zrelije godine. Tako i ja. Drago mi je da sam u Brčkom. Nisam imao prilike ranije dolaziti jer ovde nismo ništa snimali, ali puno o Brčkom i Susretima znam.
Vaša glumačka karijera je više bila usmjerena ka filmskoj industriji. Čini se da niste birali glumu, već da je ona odabrala Vas. Vrlo rano ste se pojavili ispred filmskih kamera, s jedanaest godina?
Moglo bi se reći da ste upravu jer su mene odabrali sasvim slučajno, birajući dečaka za film Vuk Samotnjak u raznim školama, između ostalog i u mojoj školi, pošto se radnja filma događala u Lici, odakle sam ja. Poslije toga, stihijski su se ređale uloge. S obzirom na veliku popularnost mog prvog filma, zvali su me da glumim u seriji Salaš u malom Ritu koja je i dan danas jako aktualna s reprizama gotovo svake godine. Tada me je zadesila nezapamćena popularnost, što pravdam time jer nismo imali više programa od jednog ili maksimalno dva. Tako da je cijela Juga seriju gledala uvečer u 8:00 sati. U to vreme, niste mogli izaći na ulicu, a da vas neko ne prepozna, što je moram priznati bio i teret za jedno malo stvorenje.
S obzirom da ste bili dijete, kako ste nosili s tim „teretom“?
Ono što pamtim je da sam imao traumu u vezi sa školom, kako uhvatiti korak s gradivom zbog silnih izostanaka. To mi je najteže padalo, što najviše pamtim kao napor. Snimanje je bilo zanimljivo. Radilo se s finim ljudima, a svi zajedno smo bili jedna proširena familija, zbog čega mi je teško padao svaki rastanak s ekipom nakon konačnog završetka snimanja. Teret je nestajao, iz filma u filma, čudom okolnosti, redale su se uloge, tako da sam ja praktično odrastao na filmu. Jednog dana, kad napuniš osamnaestu, shvatiš da ti ostaješ u tome gde si i tako sve do danas.
Zahvaljujući svom mladolikom izgledu i u dvadeset i nekoj, tumačite uglavnom uloge adolescenata. Zbog čega su Vam redatelji dodjeljivali baš ove likove?
Možda mogu zahvaliti svom liku jer su mi uvijek govorili da mlađe izgledam u odnosu na godine. Možda je to isitna, a možda je u pitanju stereotip, a možda karakteri koje sam igrao – pozitivci.
U stručnom žiriju ovogodišnjih Susreta je Ljiljana Blagojević, s kojom ste igrali osamdesetih godina u filmu Sjećaš li se Dolly Bell¨?, Emira Kusturice, a u čijim filmovima „Podzemlje“ i „Život je čudo“ igrate također nakon više godina. Koliko se promijenio Vaš odnos između ta dva razmaka od dvadeset godina.?
Emir i ja smo tada bili mladi, klinci. Naš odnos se nije promijenio, ni tada, ni kasnije. Sjećaš li se Dolly Bell? je značajan film, osvojio je Zlatnog Lava za debitantsko ostvaranje na Venecijanskom filmskom festivalu. Meni je jako drago što je u ekipi bila Ljiljana Blagojević, Pavle Vujisić, Mira Banjac i drugi. Bila je zaista posebna atmosfera tokom snimanja, što se vidi i na samom filmu.
Koliko ste snimali u inozemstvu?
Ništa značajno. Možda je najznačajnija moja suradnja sa Semom Pekinpom. Bilo je to divno iskustvo jer sam vidio kako se radi za holivudske filmove. U biti sve je isto kao i kod nas, osim što je to kod njih spektakularnije i sa više novčanih sredstava i vremena. U svakom slučaju jedna stvar je sigurna, bez obzira da li ste angažovani u skupom ili u niskobudžetnom filmu, ono što ostavljate ispred kamere je nešto što ne može nadoknaditi novac i vreme, a to je karizma – ili je imate ili nemate.
Uloga koju biste voljeli odigrati?
Diplomatski, ono što sledeće dođe bit će najzanimljivije.
Svi članci objavljeni na internet stranici Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo su vlasništvo redakcije. Radio Brčko dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka sa svoje internet stranice u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka sa Internet stranice Radija Brčko (www.radiobrcko.ba) isključivo kao kratku vijest od najviše četiri reda (300 slovnih znakova), uz obavezno navođenje izvora (Radio Brčko), pri čemu su on-line izdanja dužna objaviti link na originalni tekst na web stranicu radiobrcko.ba, ukoliko s uredništvom portala nije postignut dogovor o drugačijim uslovima. Radio Brčko je odlučan u nastojanju da zaštiti svoje intelektualno vlasništvo i rad svojih autora. Ukoliko se bilo koji dio teksta ili informacija iz teksta objavljenog na internet stranici www.radiobrcko.ba prenese suprotno ovim pravilima, protiv prekršioca će biti pokrenut pravni postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta. Za detaljnije informacije o uslovima korištenja kliknite na
USLOVI KORIŠTENJA.